nedjelja, 22.05.2011.
Brišem blog.
- 22:24 -
četvrtak, 07.04.2011.
6.
Znači, da, dugo nisma pisala, oprostite na tome. Mislim da neću stići svima javiti da imam novo, ali zati neću tjedan dana pisati. Jer želim da mogu napisati barem par poglavlja više od onoga što čitate, tako da bez brige mogu objavljivati petkom, subotom i nedjeljom. Vidjeti ću hoću li stići napisati post za sutra.
Ušla sam u auto i šutke se smjestila na stražnje sjedište. Odbijala sam povjerovati njezinim riječima, jer bi one značile da bi i mene zamrzila. Nije mogla lagati, vidjela sam joj u očima da su te riječi bile bolno iskrene. Stephan me pogledao u retrovizor, ali nisam imala snage da se prepirem s njim. Trebala sam Anna Tinu. U tom trenutku, ona je bila jedina koja to shvaća, jedina koja bi me mogla razumjeti. Stephan je očigledno shvatio da prvi dan nije prošao najbolje, pa se potrudio da nas što brže doveze do kuće. Usprkos tome što sam očajnički trebala rame za plakanje, bila sam strpljiva u autu, pa čak i kad smo došli pred kuću. Pristojno sam ga sačekala kod vrata, iz dva razloga. Prvo, nisam htjela da se osjeća kao da ga zanemarujem ili da ga koristim samo kao vozača i tregera. I drugo, nisam imala ključ od naše nove kuće. Ali na moje iznenađenje, Anna Tina mi je otvorila vrata, dok je Stephan ostao u autu. Unutar par sekundi, odvezao se van mog vidokruga, mašući nam jednom rukom. Tada sam pretpostavila da ima neke poslovne stvari za obaviti ili kupiti neki dodatni namještaj. Ušla sam u kuću i ostavila torbu u kutu hodnika. Nisam više mogla izdržati, suze su krenule bez najave i naglo poput vodopada. Više nisam niti znala zašto plačem, jer je razloga bilo mnogo. Ali primarni je bio Catarina. Još uvijek mi je odjekivao njezin glas u glavi. Mrzi vampire... Još sam jače zaplakala, a Anna Tina mi je polako prišla i samo me zagrlila, naslonivši mi glavu na svoja prsa. Njihala nas je obje i pokušavala me stišati. U tom trenutku sam se opet osjećala kao dana kad sam postala vampirica. Ne postoji takvo nešto kao vampir po rođenju, tek kasnije se treba ili razviti taj gen ili odbaciti. Da se razvije, treba ga se njegovati, kao što se način života treba njegovati od početka. Naravno, postoje takozvani divlji vampiri. Oni koji su po prirodi takvi kakvi jesu, ali nemaju roditelje vampire. Oni su posebni slučajevi i najčešće ne prežive pubertet zbog svojih roditelja. Ili završe u kliničkim ustanovama ili počinje samoubojstvo zbog prevelikog pritiska.
„Smiri se, malena... Sve će biti u redu.“ Šaptala mi je Anna Tina dok sam joj uništavala bijelu bluzu svojim suzama. Njezine riječi su me uvijek smirivale, ali tada to nije bio slučaj. Nastavila sam plakati još dobrih pola sata, a ona me uporno umirivala. Na kraju sam se jednostavno pomirila s činjenicom da ne mogu vječno plakati. To bi bilo previše. Kada sam se napokon smirila, sjela sam s Anna Tinom u dnevni boravak i ispričala joj sve što se dogodilo taj dan. Kako sam srela Catarinu na hodniku, kako me spasila od munje, kako sam ju prepoznala kao curu iz svog sna i na poslijetku, kako je rekla da mrzi vampire. Ne znam zašto, ali nakon tog razgovora, nakon samo tih par izrečenih rečenica, kao da je teret koji sam nosila od trenutka kad je Stephan došao po mene, nestao. Iako pretpostavljam da je i to povezano sa psihom, te da čovjek, kad prizna što ga muči, zapravo osjeti svojevrsno olakšanje. A ako to vrijedi za ljudska bića, zašto i nebi za mene?
Anna Tina mi je donije vruću šalicu kave sa rumom da se smirim. Nikako ju nisam mogla shvatiti. Izgledala je tužno, shrvano, ali opet, smješak joj je ostao na licu, kao kad se prisjeća nekog važnog događaja iz prošlosti. Pomislila sam kako može biti sretna što je našla svoju drugu polovicu, što zna s kim je i kome pirpada. Ona nije imala takvih problema kad je bila mojih godina. Ali moje misli su bile upravo ono što je odavalo posve krivu sliku nje. I krivu sliku moje budućnosti.
„Jesam li ti ikad pričala o tome kako smo se Stephan i ja zapravo upoznali?“ Upitala me, prije nego što sam stigla iznijeti svoje misli na svjetlost dana. Odmahnula sam glavom i srknula malo kave. Obrazi su mi se zarumenjeli, a usta mi je ispunio predivan miris. Anna Tina se ustala i došla do drvene police gdje smo držali stare obiteljske fotografije. Točnije, fotografije u albumima. Izvadila je jedan plavi za srcima raznih veličina i došla natrag sjesti kod mene, smjestivši album sebi na koljena.
„Sve je počelo kada sam bila otprilike tvojih godina. Bližio se kraj školske godine, a prvi razred srednje škole je značio da sam morala naći svoju srodnu dušu. Ili barem nekoga tko bi ju mogao zamjeniti.“ Otvorila je prvu stranicu tog albuma i pokazala mi staru fotografiju dviju djevojaka kako sjede na nekom kamenu.
„Moja najbolja prijateljica je bila jedina koja je znala za postojanje moje vrste i zavjetovala se da će mi pomoći. Iako su me gotovo svi smatrali kurvastom zbog toga što sam često mijenjala dečke, ona je razumjela. Ali koliko god smo se trudile, nismo mogle naći gotovo niti jednog vampira. Ali jednog dana, kad smo išli na izlet za našom razrednicom, na izlet je išao još jedan razred, ali iz druge škole.“ Ponovno je okrenula list. Ovaj put, na slici je stajao mladić oko 17 godina, ali to nipošto nije bio Stephan.
„Zvao se Kevin i bio je ljubav mog života. Noć prije, sanjala sam svoj san. Opet. I prepoznala sam njega kao dječaka u tom snu. Bila sam presretna, ali si nisam dala da se previše uzbudim. Nisam mogla, niti smjela, da se ne razoračam ako se ispostavi da ne možemo biti zajedno. Ali zato sam bila pažljiva. Pozorno sam ga pratila, slušala što govori, kako se ponaša i na kraju, progovorila s njim. Shvatila sam, iz njegove priče, da je i on vampir i da baš traži svoju zaručnicu. Prohodali smo dva dana poslije, a nakon 2 tjedna, zaprosio me. Jednostavno nismo vidjeli smisla u tome da čekam, kad sam našla svog voljenog.“ Podignula je pogled i nasmiješila mi se. Ali ja sam ponovno pogledala čovjeka na slici. Pokušavala sam nekako predočiti Stephana u toj dobi, ali nipošto nije izgledao kao taj dečko. Zbunjena, potražila sam bilokakve sličnosti između te dvojice, ali nije postojala.
„I ne, mišica moja, to nije bio Stephan. To je bio Stephanov brat. Dugo me molio, preklinjao, nagovarao da se udam za njega. Ali odbila sam mu povjerovati da sam ja iz njegove vizije. Na poslijetku, nije mu preostalo ništa, osim da mi pokaže svoj san. Uvjerio me u nemoguće, a pošto je izgledao kao dječak iz moje vizije, naše su se poklopile i udala sam se za njega.“ Trebalo mi je dobrih par sekundi da mi se slegnu dojmovi, ali niti tada nisam shvatila zašto mi je ispričala tu priču. Mislila sam da me htjela uvjeriti u to da Cat nije moja srodna duša ili da ti snovi znaju stavljati siluete. Ali nisam htjela vjerovati u to. Istina, Catarina me povrijedila kao nitko dotad s tom izjavom, ali imala je valjani i opravdani razlog.
„Želim ti reći samo jedno, malena moja.“ Rekla je i ustala se ponovno. Zatvorila je album sa slikama i vratila ga na policu. Tek sam tada primjetila da je bio na najvišljoj polici, koja je bila rezervirana za njihove živote prije upoznavanja i prije osnivanja obitelji.
„Kada nekoga stvarno voliš, moraš se potruditi da dokažeš nemoguće.“ Namignula mi je i otišla u kuhinju, pjevušeći neku laganu melodiju putem. Zamislila sma se nad njezinim riječima. Sa šalicom kave u ruci i torbom preko jednog ramena, uspela sam se uz stepenice u svoju sobu. Torbu sam ostavila da leži u kutu, a šalicu odližila na radni stol. Zavalila sam se na krevet i zatvorila oči. Trebalo mi je neko opuštanje. Dobra masaža bi pomogla. Ili topla i opuštajuća kupka. Sa svijećama oko kade i mirisnim uljima koje se slijeva u toplu vodu. Dok mi nježne ruke masiraju umorna, ukočena leđa. Posve opuštaju svojim magičnim prstima i dodirom koji je veoma poznat. A kad se ruke spuste prenisko, primim jedan dlan i vješto se okrenem, a ispred mene, do vrata uronjena u vodu, leži ona. Catarina. Lagano mi se nasmiiješi i stane me ljubiti po vratu. Opustim se i prepustim njezinim rukama. Pustim da joj prsti putuju po mojoj kralježnici. Istražuju svaki dio moja tijela. Ali kada dignem glavu i približim se njezinim usnama, odmakne se od mene. Panično. Prestrašeno.
„Što je?“ Pitam ju, zabrinjava me.
„Bojim se...“ Prekrije su lice rukama, kao da će zaplakati. Približim joj se, ne želim da se boji. Izgleda tako krhko i povrijeđeno kada se boji. Ne kao Catarina koju poznajem.
„Čega?“ Pitam. Razmaken malo prste, tek toliko da joj se vide oči. Tamne, gotovo bezdušne.
„Tebe.“ I s tim riječima, mi se otvore oči. Nađem se u krevetu, još posve obučena, kako dahćem i preznojavam se. Samo san. Nagnem glavu i dohvatim mobitel da pogledam koliko je sati. Deset minuta do ponoći. Okrenem se na bok, ali ostavim oči otvorene. A tada mi sine. Anna Tina nije vjerovala Shephanu kad joj je rekao da je ona njegova i on njezin. Nije mu vjerovala jer je vjerovala u nešto što to isključuje. A da ju uvjeri to joj je morao dokazati. I to pokazati. Jer je to bio jedini način. Dali je na to mislila? Da joj trebam pokazati da ima i dobrih vampira? Željala sam se zbližiti s njom, željela sam biti ta koja će otjerati njezine strahove. A možda, samo možda bih nda mogla da vidim. Ima li ikakve šanse da budemo zajedno. Voljela ona vampire ili ne, ja sam morala biti ta koja će joj dokazati da ja spadam u skupinu koje se ne treba bojati.
- 20:13 -
nedjelja, 27.03.2011.
5.
Ispričavam se što nisam jučer objavila, imala sam puno posla,ali zato je tu sada novi nastavak i neće biti novog više do petka. Moram vas malo mučiti.
Idući sat je bio tjelesni, ali nisam vježbala. Nisam još niti znala što trebam nositi od opreme, a Anna Tina mi je napisala ispričnicu. Izvlačila sam se na glavobolju, iako mi je najčešće pisala ispričnice za bolove u mišićima. Iznenadilo me što su skoro sve cure vježbale. Crvenokosa debeljuca koja je pjevala sa Leonardom dok smo bili vani je otišla doma jer joj je pozlilo od vađenja krvi, a sve ostale cure su vježbale. Čula sam kako u svlačionici gunđaju o minusima, pa sam pretpostavila da se više ne mogu izvlačiti na nedonešenu opremu. Par njih, među kojima je bila je bila i Leonarda, pokušale su napisati ispričnice jedna za drugu. Nažalost, profesorica ih je uhvatila i rekla da sad moraju trenirati, inače će im pokraj tih minuseva zapisati i jedinicu. Catarina se samo počela hihotati, ali curama to kao da nije smetalo. S obzirom da nisam trenirala, profesorica je uzela tu priliku da me ispita o tome kakva sam učenica bila u svojoj prijašnjoj školi. Objasnila sam joj kako mi tjelesni nije bio osobito dragi predmet, jer mi profesori nisu uvažavali dane menstruacije. Naravno, to je bila laž, ali trebala sam ju nekako omekšati da mi popusti treninge na tim danima. Pogledala me suosjećajno i obgrlila oko ramena. Bila je mlada brineta, mekanih maslinastih očiju i tople kože.
„Ne brini ti ništa, Ingrid.“ Ohrabrivala me. „Vjerujem da ćeš se uskoro udomaćiti među curama.“ Pridobila sam stranu jedne profesorice, a to je bilo odlično. Anna Tina mi je uvijek govorila kako je dobro biti pristojan prema ljudima. Jer dobra energija se vraća istom mjerom, pa tako i loša. Kod mene je sve uvijek bilo u ravnoteži između te dvije sile. Ako bih imala par dana nesreće, samo bih se nasmijala jer sam znala da će kasnije doći sretni dani. Ispitivala sam ju o načinu ocjenjivanja i opremi koju moramo nositi. Baš kad mi je krenula objašnjavati važnosti vezane kose za vrijeme sata tjelesnog odgoja, iznenada je ustala sa klupice na kojoj smo sjedile i puhnula u zviždaljku.
„Karenić, tako se ne izvodi ta vježba!“ Leonarda je stajala na rukama, naslonjena na zid i pokušavala normalno disati. Crvena u licu i umorna, ruke su joj popustile i ona je pala na strunjaču ispod sebe. Profesorica je samo odmahnula glavom i krenula prema njima. Nisam imala drugog izbora nego da ju pratim. Pomogla je Leonardi da se digne i rekla joj da ponovno pokuša. Leonarda se lagano odrazila i ispružila noge, a profesorica joj je rukama podupirala leđa.
„Ne smiješ imati luk, inače padaš. Mislila sam da sam to detaljno objasnila kad je Marta iščašila zglob prošlo polugodište.“ Sve cure su pogledale prema pjegavoj mršavici koja je prošli sat zajedno da pop curama plesala u ritmu Britney Spears. Ona je samo spustila pogled. Dotad nisam primijetila da ona izvodi tu vježbu, kao niti Cat. Potražila sam ju pogledom po dvorani. Gotovo sve cure su bile okupljene oko profesorice, osim malene grupice koja je bila na drugoj strani dvorane. A među tim curama bila je i Cat. Sve su držale šarene, gumene, gimnastičke lopte, ali su sa njima izvodile različite vježbe. Dok su dvije bile na podu i radile vježbe istezanja, Cat je sa još jednom curom izvodila gimnastičku koreografiju. Pretpostavila sam da im je zadatak ukombinirati stečene vještine od prošlih sati u jednu koreografiju. Cat i ta cura su se kretale graciozno, ali snažno, čvrsto. Nisam ih se mogla nagledati dovoljno. Catina fleksibilnost je bila dojmljiva, a spretnost i okretnost zadivljujuća.
U stvarnost me vratila profesorica, koja je ponovno puhnula u zviždaljku kako bi označila završetak sata. Otišla sam u svlačionicu zajedno sa curama koje su pričale o Leonardi. Naime, otkako je pala, bolio ju je zglob, a tada je već počeo poprimati plavu boju. Marta joj nije dala niti da se skine u miru, već ju je još u opremi od tjelesnog odvela profesorici. Nije prošla niti minuta kad su se njih dvije već vratile. Ali ovaj put, sa tvrdim zavojima i hladnim oblozima. Marta joj je pokušala zamotati ruku, ali se Lena otimala i jaukala na svaki njen dodir.
„Makni se...“ Rekla sam Marti, iznervirana do boli. Polako se maknula, ali se vidjelo na njoj da brine. Posjela sam Leonardu na klupicu i sjela do nje. Nježno sam prstima prelazila preko njezine nadlaktice i putem opipavala svaku kost. Htjela sam vidjeti dali još ima osjetila ili joj je kost presjekla živac. A zatim sam joj uzela drugu ruku i počela prstima prelaziti po zapešću.
„Reci kad dođem do točke gdje boli.“ Rekla sam joj mirno. Tako nebi morala jaukati svaki put kad dotaknem bolno mjesto, a ipak bih znala kako točno da stavim zavoj. Dobrih par minuta smo se prepirale oko toga hoće li ju boljeti kad joj stavim zavoj ili ne, ali je na kraju ipak pristala. Nježno sam joj stavila oblog oko ruke i počela ga učvršćivati gazom. Boljelo ju je, ali ne kao prije. Sad joj je više bilo natečeno nego prije.
„Bolje da ti odeš doma, ne znam koliko dugo će ovo držati.“ Objasnila sam joj i ustala. Nasmiješila mi se, zahvalno i kimnula. Ostale cure su ostale iznenađene. Objasnila sam im kako sam prije, u Njemačkoj, išla na sate prve pomoći dva puta na tjedan uz redovnu nastavu, ali i da mi je susjed bio liječnik opće prakse, pa mi je pomagao dosta često. Cat me obgrlila oko ramena i protresla.
„Jesam vam rekla da je preslatka.“ Rekla je, više kao da se obraća meni nego drugim curama. U trenu sam se našla u središtu pažnje. I iako mi se nije svidjela ta pažnja (poznata sam po tome što sam odmalena vuk samotnjak) to mi je bila savršena prilika da se zbližim sa njima. A s time da bolje upoznam Catarinu. Izašle smo na hodnik, ali su skoro istog trenutka sve cure osim Cat napravile luk prema ženskom wc-u. Namrštila sam se, zbunjeno, a Cat se samo nasmijala. Kako sam voljela taj njezin smijeh. Pogledala sam ju. Za razliku od ostalih cura, nije izgledala umorno, a i šminka joj je bila na mjestu. Pretpostavila sam da je vodootporna, a s time i otporna na znoj. Idući je sat bila matematika. Jedini predmet koji zapravo nikad nisam voljela. Ali dočekalo me ugodno iznenađenje kad sam ušla u razred iza Cat. Profesor je bio mlad i pravi šaljivac. Predstavila sam se kao nova učenica i on mi je rekao da ću samo trebati prepisati zadnjih par lekcija koje su obradili. Pustio nas je sa tog sata, pošto je tvrdio da smo njegov najdraži i najnapredniji razred, pa nas je sve izveo van. Sumnjala sam da je to tako, ali vidjelo se po njemu da mu je predosadno da danas radi matematiku. Svi su ponovno uzeli bočice s vodom i polijevali se. Čak je i profesor nabavio loptu i s dečkima igrao nogomet. Činilo se kao da je sav umor od tjelesnog nestao u sekundi koja je trebala da prva osoba završi polivena.
Catarina, Antonio i ja smo, zajedno sa još par učenika, sjedili u hladu ispod niza drveća koji su činili savršeno gustu hladovinu. S nama je bilo još dvoje učenika, točnije, dečko i cura. Dečko i Antonio su se prepirali oko toga što su radili sa svojim curama dosad, a cura je pričala samnom i Catarinom i starim mitovima i legendama. Ela, tako se zvala ta cura, je bila u crnim trapericama , niskim martama koje su imale svijetleće šišmiše po sebi i majicu do pupka sa tankim naramenicama. Majica je bila obična bijela, ali je zato imala po sebi crnim markerom ispisana imena, inicijale, imena grupa i ostale stvari. Posa joj je bila veoma svijetla, gotovo bijela i stajala je u dvije visoke kečke. Cat i ona su još prije par mjeseci osnovale svoju teoriju postojanosti. Teorija koja tvrdi da nešto postoji ukoliko se dvije od tri, ili tri od četiri osobe slože da postoji. Tako su pomoću Antonia, ustvrdile da šumske vile ne postoje, ali da zato Nessie, čudovište iz jezera Lock Ness, itekako postoji. Uzela sam tu priliku da saznam ono što me mučilo.
„Što s vampirima?“ Pitala sam. Catarina, koje je pila vodu iz boce se zagrcnula i skoro iskašljala dušu. Bila bih iskreno zabrinuta, da nakon svog tog kašlja nije prasnula u smijeh i počela se valjati po suhoj zemlji. Ela se također nasmijala, ali ona je barem prekrila rukom usne, da ne ispadne nepristojna.
„Ja sam mislila da nisi tip koji gleda Twilight.“ Rekla je Ela, mekim, ali visokim glasom i opet se tiho zahihotala. Pretpostavila sam da to znači da ne vjeruju. Jedino pravo razočarenje je bila Catarinina reakcija na to. Smijala se, kao da sam izrekla vic godine, a ne kao pitanje koje bi mi pomoglo da pronađem srodnu dušu. Spustila sam pogled i privukla koljena k sebi. Ela se samo ustala i otresla ono malo zemlje sa hlača. Odšetala se do škole i ušla unutra. Ali Catarina je, primijetivši da nešto nije u redu, sjela bliže meni i maknula mi kosu sa lica. Pogledala sam ju, očiju blistavih od suza koje su zadržavale. Cat me samo obgrlila oko ramena i nježno njihala, poput malog djeteta kad plače. Ali nisam plakati, barem ne tada. Suzdržavala sam se, još mi je samo trebalo da ispadnem slaba pred njom. Ustala sam, navukla kapuljaču na glavu, turnula ruke u džepove i krenula prema školi. Ali Cat me primila za nadlakticu i okrenula prema sebi. Pogledala sam nju, a zatim iza nje. Antonio i onaj drugi dečko su već otišli.
„Zašto ti vjeruješ u njih? Zašto ih voliš? Kao da su vampiri napravili nešto dobro u prošlosti... Sve što rade je samo ubijaju nedužne ljude.“ Rekla je, ali glas joj je ostao smiren kao i prije. Nisam mogla vjerovati onome što čujem. Ali zbunjivalo me nešto. Ne sami način na koji govori o njima, već to što se drži te teme iako je prema njihovoj teoriji postojanosti donesen zaključak da vampiri ne postoje.
„Nikad nisam rekla da ih volim. Pitanje je zašto ih ti mrziš toliko, kad kažeš da ne postoje...“ Odgovorila sam joj, pomalo sumnjičavim glasom. Lice joj je izgubilo svaki i najmanji trag sreće. U tom trenutku, nisam htjela čuti ništa više od onog njezinog smijeha. Ali smijeha nije bilo. Njega su zamijenile biserne suze, jednako predivne koliko i bolne. I za nju i za mene. Ali imala je svoj razlog za suze, kao i što ga svi imaju. I to razlog koji je jedva izustila, hrapavim i slabim glasom.
„Zato što je vampir ubio moje roditelje“
- 09:27 -
petak, 25.03.2011.
4.
Ispričavam se na pogreškama, nisma stigla provjeriti sve. Nadam se da će vam se svidjeti.
Ostala sam ukipljena na mjestu. Catarina mi je spasila život. Izgleda da su profesorove riječi doprle do nje. A i bila je uvelike pametnija od mene, kako sam mogla zaboraviti da je opasno biti ispod stabla kad pada kiša? Gdje je kiša tu će biti i munja i gromova. Ali misli mi je tada zauzela upravo ona. Nisam ju mogla odgonetnuti, a niti tada mi nije bilo lakše.
„O moje Bože, jeste li vas dvije u redu?“ Uspaničeno je cvrkutala Leonarda i obgrnula i mene i Catarinu suhim ručnicima. Catarina se samo nasmijala i svoj ručnik prebacila preko moje glave. Skinula mi je kapuljaču i stala iza mene. Umotala mi je mokru kosu u ručnik i počela nježno stiskati da se voda iscijedi. Leonarda je cijelo to vrijeme govorila neke gluposti, poput toga kako će mi ostati elektricitet u kosi ili kako će mi ovo ostati kao žig i gromovi će me početi gađati bez razloga. Ali kad je primjetila da ju i ne shvaćam ozbiljno, primila me za ramena i počela me tresti. Catarina se opet počela hihotati iza mene. Maknula je Leonardine ruke sa mojih ramena i zamijenila ih svojim dlanovima.
„Smiri se, Lena. Daj joj da diše.“ Okrenula je i došla ispred mene. Nasmiješila se Leonardi, a zatim uzela svoju torbu. Antonio je stajao na drugoj strani hodnika i držao zapaljenu cigaretu među prstima. Na neki čudan način, promatrao je i mene i nju. A zatim je uhvatio moj pogled i razvukao blagi poluosmijeh. Nisam shvatila što mu to znači dok nije došao do nas, krečući se poput opreznog lava. Stao je do Catarine koja se okrenula prema meni sa sumnjivim izrazom lica. Kao da se brinula zbog nečega.
„Za svaki slučaj bih ti fenirala kosu, da se ne prehladiš.“ Rekla mi je Catarina. Samo sam kimnula, a Antonio joj je pružio nešto nalik crnoj toaletnoj torbici. Catarina je uzela torbicu i svoju torbu i povela me prema ženskom wc-u. Posjela me na malu stolicu na rasklapanje ispred polurazbijenog ogledala i iz svoje torbe počela vaditi neke stvari. Fen, nastavak za fen i četku. Iz toaletne torbe je izvadila neke bočice za koje sam pretpostavila da su regeneratori za kosu. Polako i nježno, izvlačila mi je svaki pramen kose četkom, nanijela mirisnu tekućinu na njega i zatim prešla preko njega fenom. Radila je to kao profesionalka i imala sam osjećaj da bih mogla tako zaspati. Mekoća njezinog dodira mi se svidjela, a i sama atmosfera koju je činila tišina između nas dvije je bila gotovo magična. Tišina je isprva bila ugodna, prekinulo bi ju tek tiho hihotanje zbog toga što me često znala poškakljati po vratu ili njezini komentari na gustoću i prirodnu mekoću moje kose. Ali kasnije je postala neugodna.
„Antonio ti je dečko?“ Pitala sam ju, tek toliko da nešto kažem. Nisam niti znala dali je pitanje primjereno, pošto smo se tek upoznale. Zapravo, još se nismo niti službeno upoznale. Mislim, znala sam da se ona zove Catarina i pretpostavila sam da ona zna kako se ja zovem, ali to je bilo to. Ali nije mi se doimala kao strankinja. Dapače, kao da sam ju poznavala dulje vrijeme. Ili da sam ju odprije negdje srela, pa mi mozak reagira na njezino ponovno prisustvo. Ali koliko god sam se trudila da odgonetnem odakle ju poznajem ili zašto mi se uopće čini poznatom, mozak je završio sa zaključkom da umišljam.
„Pa, i da i ne. Mislim, on misli da mi je dečko, ali odavno sam odustala od njega.“ Govorila je tiho i jednolično, ali opet kao da se zabavlja. Nisam ju doživjela kao curu koja se poigrava sa tuđim osjećajima. Ali opet, nisam ju niti doživjela kao curu koja nudi sušenje kose i spašava živote, pa je ipak to ispala. Nagnula sam glavu da joj olakšam feniranje. Već je bilo prošlo dobrih petnaestak minuta, a činilo mi se da sušenju nikad kraja. A tada sam se sjetila. Znala sam odakle ju poznajem. Sa navršenih devet godina, otkrivena mi je tajna moje obitelji i moje loze. Naime, mi vampiri smo veoma srednjovjekovni, iako se ne doimamo tako. Muški sopl je štovaniji od ženskog, iako se nikad nije sumnjalo u naše moći zavođenja. Pošto smo bile proglašene kao „slabiji spol“ još u prošlosti, smatralo se da nam obrazovanje nije potrebno. Ta se tradijcija održala, ali sa promjenom. Žena koja može sklopiti brak, zaslužuje mogućnost obrazovanja višeg stupnja. Na dan kad sam saznala koji je razlog našemu seljakanju je dan kada sam shvatila svoju seksualnost. Te noći sam počela imati čudne, neobične snove. Sanjala sam sebe kako ronim prema plavoj svjetlosti, a do mene je djevojka. Obje smo samo u crnim haljinama i kose nam lelujaju oko nas. Zrak mi nije bio potreban, kao da sam mogla ostati tamo dolje satima. Gledale smo jedna drugu, gledale smo meduze koje su prolazile pokraj nas i lagano bismo se odmaknule kad bi neka došla preblizu. Ali jedna velika je krenula prema toj curi. Uplašila sam se, tami je cura iz nekog razloga značila mnogo. Djevojka koju nikad prije nisam vidjela. Primila sam ju za ruku i povukla prema sebi, obujmila joj struk drugom rukom i povukla još bliže. Meduza nas je zaobišla i nastavila svojim putem, a nas dvije smo se gledale. Dugo i nježno. Kao dvije sestre. Ali iznenada me spopao osjećaj ljubavi, da ju volim. I stavila sam joj dlan na obraz i poljubila.
Probudila sam se iz tog sna, zbunjena, ali prosvijetljena. Za doručkom, dok je Stephan bio u vrtu iza kuće i čupao korov, pitala sam Anna Tinu za savjet. Prepričala sam joj svoj san i objasnila kako mislim da mi se ta cura sviđala kao dečko. Ona je samo raširila osmijeh, pustila suzu i privila me u zagrljaj. Ipak, bila sam tek devetogodišnja curica koja nije niti znala što znaći spolnost, ali znala sam ga sam sigurna u svoje riječi. Anna Tina mi je objasnila da se ne trebam bojati i da je to dio mene, ali da bi bilo bolje da ne govorim Stephanu za to. Ostala je naša mala tajna. Također mi je obogatila vokabularij sa novim pojmom. Biseksualnost. Rekla je kako je primjetila da ima par dječaka iz mog razreda koji mi se sviđaju, kako se zarumenim kad mi se obrate. Ali isto tako da se zarumenim kada mi se neke curice obrate. Biseksualnost je značilo da mi se sviđaju oba spola i to mi se svidjelo. Naravno, tada sam to shvatila na svoj način. Ali što sam više rasla i sazrijevala, to sam shvaćala da je biseksualnost nešto što nebih trebala podijeliti sa svima. Jedan dan, dok smo sjedile u dnevnom boravku i pregledavale stare slike, pitala sam ju zašto Stephan ne smije znati da sam biseksualna.
„Ne smije znati niti tvoj san.“ Rekla mi je, ozbiljnije no ikad prije. To me malo preplašilo, ali i zaintrigiralo. Što bi moglo biti tako loše u mom snu?
„Taj san si sanjala sa razlogom. Sve vampirice koje saznaju koja im je uloga potrebna ako žele biti školovane sanjaju takve snove. Dobro, ne baš iste snove, jer znaš da dvije osobe ne mogu imati potpuno identične snove. Ali sanjaju osobu koju žele za udaju. Sanjaju svoju srodnu dušu.“ Počela sam plakati. U jednu ruku, djevojka iz mog sna je bila predivna, savršena, poput posebno napravljene porculanske lutkice. Ali s druge strane, to je samo moja želja. Što ako ona nije biseksualka? Što ako se nikad ne upoznamo? Tisiću pitanja mi je prošlo kroz glavu, ali njezina ih je slika sve preplavila. Njezina slika i poljubac. Osjećaj njezine kože i pogled na njezinu kosu. I oči. Anna Tina mi je prišla i snažno me zagrlila. Bojala sam se, kao nikad dotad. Ali sam bila i sretna, presretna. Jer sam znala kome pripadam. Tko meni pripada. Ona je stvarena za mene, moja srodna duša. Pitanje je bilo jedino, kad ćemo se upoznati. Stephan nikad nije saznao za moji tajnu, Anna Tina mu nije ništa rekla, tako da je on ostao čvrsto uvjere da se meni sviđaju isključivo dečki. Ali svakoj novoj selidbi radovala sma se iz tog jednog jedinog razloga. Da upoznam nju.
I tada jesam. Stajala je iza mene i držala mi kosu u rukama. Prstima mi je još malo prolazila kroz kosu, kao da četka nije bila dovoljna. A zatim se odmaknula i krenula sušiti svoju kosu i češljati ju. Bila je zapetljana od kiše, tako da joj nije bilo lako provlačiti četku kroz nju.nisam ju mogla gledati dok se tako muči, pa sam ustala i nju posjela na stolac. Fen u jednu ruku, četku u drugu i lagano sam joj prolazila kroz kosu. Na jako zapetljanim mjestima sam nanijela malo regeneratora i protrljala, tek toliko da se kosa malo omekša i opusti. Njezina kratka i stanjena kosa je potrajala znatno kraće od moje. Ali zato, stavila sam dodatak. Okrenula sam stolicu prema sebi i ponovno stala iza nje, tako da se ona ne može vidjeti u ogledalu. Iz džepa sam izvadila par ukosnica koje sam uvijek imala sa sobom i počela joj ih stavljati u kosu. Uzela sam po dva pramena sa svake strane i stavljala ih na natrag, a iza joj napravila malenu tanku pletenicu. Takvu mi je frizuru ćesto znala Anna Tina napraviti kad bi mi kosa pokisnula. Uvijek mi je pričala kako na taj način kosa zadržava svoj oblik, a postaje i ravnija i sprečava njezino kovrčanje.
„Što to radiš?“ Radoznalo je upitala Catarina dok sam joj plela pletenicu. Mogla sma joj prepoznati u glasu da umire od želje da si vidi kosu.
„Strpljenje...“ Rekla sam joj. Mrzila sam kad to meni netko kaže, jer imam svega osim strpljenja. Ali nisma imala što drugo da joj kažem. Pletenica je bila gotova i učvrstila sam ju još jednom ukosnicom. Kosa joj je bila službeno savršena. Nasmijala sam se, zadovoljna svojim radom, a zatim ju obišla i pogledala od napred. Lice joj je bilo otvorenije, a oči su se više isticale. Dohvatila sam njezinu toaletnu torbicu i iz nje izvladila maleno ogledalce. Ponovno sam došla do Catarine koja me već sumnjičavo gledala. Samo sam joj pružila ogledalce. Dobro je reagirala. Ustala je i počela se gledati u ta dva ogledala. Osmijeh joj se pojavio na licu i zagrlila me. Shvatila sam da je to bio zapravo prvi put da me zagrlila. Uzvratila sam joj zagrljaj, očarana savršenim mirisom njezine kose.
„Imaš stvarno lijepe oči.“ Rekla sam joj, malo posramljeno. Ona se samo nasmijala na to i popravila mi pramen kose koji je išao u krivom smjeru.
„To je sve u načinu na koji stavljaš olovku. Ako hoćeš, mogu ti pokazati. Sat počinje tek za 15 minuta.“ Nevino se nasmiješila i osvojila me. Pristala sam. Ponovno me posjela na stolicu i kleknula do mene, iz torbe izvadivši tri olovke. Crnu, tamnoljubičastu i boje lavande. Rekla je kako bi mi najbolje stajale te boje, pošto imam kariranu trenirku. Više nije bilo tišine među nama. Pričale smo o odjeći pretežito i stilovima koje volimo. Objasnila mi je kako pokušava postići izgled nevine emo cure, koja vuče na goth. Ohrabrila sam ju rekavši d aje takav dojam i ostavila na mene. Posebno s tom majicom sa krilima i slušalicama sa mačjim ušima.
„Usput, ja sam Ingrid.“ Napomenula sam, iako me vjerojatno već poznavala. Obje smo se nasmijale tome.
„Catarina. Ali zovu me Cat. Zapravo, Cat, Kitty, Maca... Valjda si i primjetila zašto.“ Rekla je i nastavila mi nanositi olovku na desno oko. Ja sam njoj objašnjavala kako sam u Njemačkoj postigla publicitet opake rockerice, ali da se zapravo ne volim tući. Rock je dio mene i tako će i ostati, a to što sam zbog drugih dobila kojekakve titule, zaboli me. Taman je završila s mojim šminkanjem kad je zvonilo za kraj našeg slobodnog sata. Uzela je svoju torbu i zajedno smo izašle te uputile se u pravcu učionice.
- 10:21 -
ponedjeljak, 21.03.2011.
3.
Imam obavijest. Pošto je sad radni tjedan, škola i sve to tako, neću baš stizati pisati, a tako vjerojatno niti vi nećete stizati čitati. Tako da ću danas objaviti ovo poglavlje, a iduće će biti objavljeno u petak.
„Opet kasniš, Karenić! To već već deseti put ovaj mjesec!“ Živčani polučelavi profesor je vrištao iz sveg glasa na Leonardu, ali ona se nije dala slomiti. S obzirom da je toliko puta kasnila, pretpostavljam da je već naviknuta na profesorovo vikanje. Odavala je osobu koja provodi pola sata svako jutro pred zrcalom samo da si pravilno nanese šminku i pravilno počešlja kosu. Nije se niti trznula dok joj je profesor davao predavanje o značaju točnosti. Ja sam se zato blago preplašila što će profesor meni tek reći.
„Dovodila sam Ingrid, jer nije znala gdje je učionica.“ Rekla je Leonarda i prevrnula očima. Profesor je znatiželjno pogledao dok mu je usnica podrhtavala. Kretnjom ruke ju je poslao na mjesto i ustao sa svog stolca. Bio je dosta star, vjerojatno već za mirovinu i kretao se polako i slabašno. Napravila sam par koraka kako bih ušla u učionicu i zatvorila vrata za sobom. Prvi red se sastojao od četiri spojene klupe gdje su učenici vadili jedni drugima krv, a ostale klupe su bile razbacane po razredu i poslužile su više kao kreveti onima kojima je bilo slabo. Po izbezumljenim pogledima, prepoznala sam fobiju od krvi kod par njih, dok kod drugih fobiju od igala i boli i pomislila da bih se i ja mogla na taj način izvući. Na katedri su bile razbacane gaze, bočice s alkoholom, igle i medicinski selotejp. Skoro sve kao i u pravoj ambulanti. Čisto, sterilno, točno po propisima. Učenici koji su već izvadili krv su sjeli do prozora i pijuckali topli čaj iz običnih metalnih šalica. Primjetila sam da iz kabineta dopire miris čaja od šumskog voća s medom. Tko zna koliko su puta vadili krv, pa im je bilo potrebno da održavaju urednu količinu šećera u organizmu. Ali usprkos gubitku krvi, ti su učenici izgledali dosta vedro. Čavrljali su o običnim stvarima, kao i svaki drugi tinejđeri kad dobiju priliku pričati za vrijeme nastave.. Škola, roditelji, izlasci i drugo.
„Du bist Ingrid Schward?“ Pitao me profesor, traljavim njemačkim. Očigledno je Anna Tina zaboravila spomenuti pojedinost da mrzim njemački. Poznavajući nju, zaboravila bi i spomenuti kako se zovem. Bila je toliko uzbuđena, ali i nervorna oko mog upisivanja da je sve govorila površno i bez ikakvih nepotrebnih pojedinosti. Ali ovo za njemački je nešto što više nisam mogla trpjeti. Dovoljno sam ga slušala u Njemačkoj, nisam planirala nastaviti tako i tu.
„Znam hrvatski.“ Odgovorila sam mu glasnije nego što sam trebala. Vjerojatno sam pomislila kako ne čuje dobro. Čak sam i malo zarežala, nenamjerno. Kad sam izživcirana ili kad me nešto počinje živcirati, glas mi vibrira toliko da režim. Ali on se samo nasmijao na to i primio me oko ramena da me pokaže razredu. Krenuo je prema grupici koja je vadila krv. Počela sam gledati sve te učenike koji su ležali. Većinom su to bile cure, ali bio je i jedan dečko. I to Antonio koji se potukao sa onim drugim dečkim na hodniku. Ležao je na klupi, ruku iza glave i gotovo kao da je uživao. A pokraj njega, na stolici, sjedila je ona cura sa crveno-crnom kosom. Nije imala taj isti pogled gađenja kao ovi koji su bili na stolovima. Ali je zato imala omotanu gazu oko ruke.
„Pozor. Molim pažnju.“ Svi su dignuli poglede prema njemu, a zatim skrenuli pogled na mene. „Ovo je naša nova učenica, Ingrid Schwarz koja je došla ovdje iz Stuttgarta. Catarina, ti ćeš našoj novoj učenici pokazivati po koli i pomagati na nastavi.“ Pogledao je u pravcu cure sa crveno crnom kosom. Catarina... Imala je ogromne slušalice, onakve koje idu preko cijelih ušiju, a na njima je imala crno bijele mačije uši. Kimala je glavom u ritmu muzike koja je svirala. Polako, ali jednolično, zatvorenih očiju koje su bile ukrašene crnom olovkom i maskarom. Imala je crnu majicu kratkih rukava, sa natpisom Evil Angel na prednjoj strani. Antonio ju je gurkao laktom dok nije reagirala. Spustila je slušalice oko vrata i okrenula se prema njemu. Na leđima njezine majice bila su savršena bijelo-srebrna krila. Nije niti čula što joj je profesor rekao, ali to ga nije ljutilo. Više ga je ljutilo to što su učenici u prvoj klupi pogodili krivu venu jednoj curi pa je ona počela plakati. Profesor je primjetio moj pogled koji je pokazivao da mi stvarno nije ugodno u blizini krvi, pa mi je rekao da ne moram raditi taj zadatak.
Zvonilo je za kraj sata i svi su brzo uzeli svoje torbe i izašli van. Na hodnik, pa van iz škole. Pogledala sam zbunjeno, a zatim ponovno naišla na Leonardu. Pitala sam ju što se događa i zašto svi iz razreda idu van. Rekla mi je da oni inače imaju cijelu nastavu u toj učionici, ali da je sad poseban slučaj. Još uvijek sam izgledala zbunjeno i zatražila objašnjenje. Objašnjanje je bilo veoma jednostvno. Slobodan sat zato što nema profesorice iz njemačkog. To mi se naročito svidjelo. Svi su izašli van i stali upijati sunčeve zrake. Neke cure su skinule majice i ostale u grudnjacima, druge su ih samo zavezale da budu kraće, ali ne ja. Ja sam se samo htjela maknuti iz sunca. Nikad ga nisam naročito voljela. Smeta, uvijek ide ljudima u oči. Može uzrokovati razne kožne bolesti, ili bolesti rožnice. Ljudi se onesviještavaju od vrućine, oboljevaju od razno raznih rakova... Jednostavno je štetno. Čak sam i znala jednu curu koja je bila alergična na sunce. Nije smjela niti pomišljati da izađe van kad je sunce bez debelog sloja kreme protiv sunca. Otišla sam u hlad i sastrane gledala ostale kako se prskaju i polijevaju sa vodom iz bočica. Primitivno i glupo, bar mi se tada tako činilo. Još kad je Leonarda pustila muziku na mobitelu. Britney Spears.
„Lena, pojačaj to! Da cijela škola čuje!“ Dobacila joj je jedna niska debeljuškasta crvenokosa koja je baš tada vezivala kosu u visoki, ali neuredni konjski rep. Obje su vrisnule što su glasnije mogle i počele pjevati. Samo što je to njihovo pjevanje zvučalo više kao klanje promukle mačke. Ubrzo su im se pridružile još dvije cure. Jedna pjegava mršavica kojoj je kosa bila u zalizanom visokom repu i nešto niža plavuša od Leonarde. Iako su sve bile različito obučene i našminkane, odmah sam shvatila da su ne samo iz istog društva, nego i isto tipovi. Mahale su dugim kosama i vrtjele glavama kao da su na nekom tulumu, a ne na slobodnom satu iz njemačkog jezika. Pogledom sam potražila Antonia i onu curu. Catarinu. Ona je i trebala da pazi na mene. U neku ruku. Nisam ih uspjela uočiti, vjerojatno su zajedno pobjegli u wc ili negdje da se bare. Bar su na meni ostavili dojam da su cura i dečko. Način na koji ju je gledao. Na koji ju je bez pitanja slušao, ali sa određenom dozom strahopoštovanja. Nisam se baš razumjela u veze, ali mogla sam se okladiti u vlastitu glavu da ona vodi ulogu u njihovoj vezi. Uzdahnula sam. Iz hlača sam izvadila slušalice i mobitel i stavila popis pjesama. Tražila sam nešto malo jače, za živce i da ne mislim na njih dvoje neko vrijeme. Bar neko vrijeme. Potražila sam nove pjesme koje mi je Stephan presnimio. Nasumično sam stavila prvu pjesmu na koju sam naila. Silent. Jedan bend iz Dubrovnika, ali imaju pjesme i na engleskom. Pustila sam melodiju da mi ispuni glavu i zagledala se u daljinu.
Sjetila sam se da još nisam vidjela Catarinine oči. Pitala sam se koje su boje. Možda nebesko plave. Ili kestenaste. Ili možda pak savršeno crne. Nisam znala i mogla sam samo nagađati i maštati. Niti glas joj nisam čula. A već mi se tad sviđala. Zaljubljenost na prvi pogled? Nisam mogla vjerovati da se to napokon i meni dogodilo. I prije toga sam imala simpatije, ali samo simpatije. I cure i dečke, ali nisu mi se toliko svidjeli koliko mi se ona sviđala. Još ju niti nisam poznavala. Da ju profesor nije prozvao, vjerojatno nebih niti znala kako se zove. Možda bih se usudila kasnije da ju pitam to, ali tada, sigurno ne. Zagledala sam se prema nebu. Oblaci su se počeli skupljati, mekani i bijeli, lagani poput pera. Vjetar ih je gurao sve više prema nama. Nisam mogla odmah raspoznati dali nose kišu ili samo dolaze zakloniti sunce, ali nakon par trenutaka sam osjetila kapljicu kako mi klizi preko čela, pokraj oka i niz obraz. Kiša je počela brže nego što je to itko od nas očekivao. Svi su potrčali prema školi i ušli unutra što su brže mogli. Ja ne. Kiša me smirivala, voljela sam ju više od biločega drugoga. Pod njom sam osjećala sigurnost, toplinu, radost, mir. Čistila me od svega negativnog, a ja sam joj zauzvrat slala osmjehe. Još se Scar Tissue, pjesma od Red Hot Chilli Pepersa koju sam tad slušala, savršeno uklopila u tu atmosferu.
Ostala sam ispod drveta gdje sam i bila i gledala kako se kapljice njišu na granama. Ali u jednom trenutku sve se promijenilo. Skinula sam slušalice da se ne smoče i čula šljapkanje. Korake pokraj sebe. Okrenula sam se u stranu i našla se licem u lice s njom. Catarina je stajala ispred mene. Njezine oči su me probadale. Oči koje su bile crvene poput magme. Ali to crvenilo kao da nije dopiralo iz njezinih očiju. Pretpostavila sam da, kao i ja, nosi leće. Vjerojatno iz šminke, tako barem ostavlja dojam na meni. Kao cura koja želi biti što tamnija i što više u svom svijetu. Položila mi je dlan na obraz, polako i nježno i pomilovala.
„Dođi.“ Rekla je jednostavno i spustila ruku. Prste je ispreplela sa mojima i nasmiješila mi se. Nisam znala dali joj trebam uzvratiti osmijeh, uzeti ruku natrag k sebi ili ju jednostavno pratiti. Ostala sam nekako paralizirana, kao da me stavila u neki trans. Kao da me hipnotizirala tim njenim očima. Takav osjećaj dotad nisam osjetila. Srce mi je ubrzano lupalo i imala sam iznenadan poriv da obavim nuždu. Usporenim korakom me povlačila prema školi. Kiša nas je obje smočila do kože, ali mi se činilo da ni njoj nije stalo do toga. Dapače, kao i ja, izgledala je kao da uživa u dodiru kiše s njezinom mekom kožom. I tek kad smo ušle u zgradu škole, grom je udario stablo ispod kojeg sam ja stajala.
- 12:13 -
nedjelja, 20.03.2011.
2.
Ujutro sam se bila probudila ranije no što se inače budim. Osjećaj spavanja u novoj kući je bio pomalo čudan, ali uzbuđujuć. Već sam u 6 bila na nogama i počela odvajati odjeću, te ju slagati u ormar. Začudo, bivši vlasnik je ostavio ormar i to baš u mojoj sobi. Bio je svježe premazan, bijel i od hrastovine, posve čist i iznutra i izvana. Dala sam si posla i počela slagati. Na vješalice sa lijeve strane su išle jakne, prsluci i kaputi, a sa desne trenirke i majice sa kapuljačama. Na gornje police sam uredno poslagala majice dugih i kratkih rukava, veste ostavivši u putnom kovčegu. A na donje police sam smjestila hlače. U ladice sam uredno posložila donje rublje i čarape, a široku majicu koja mi inače služi kao spavaćica smjestila sam ispod madraca od kreveta. Suknje sam, zajedno sam haljinama, ostavila u kovčegu. Skoro ih nikad nisam nosila, pa sam smatrala da nebi bilo u redu da zauzimaju mjesto u ormaru koje će nadopuniti druga odjeća. Kupaći kostimi sam složila zajedno sa donjim rubljem i najlonke zajedno sa čarapama. Ostavila sam ormar otvoren još neko vrijeme, razmišljajući o tome što obući na prvi dan nove škole. Ciljala sam na nešto neupadljivo, ali da se opet ističem. Uzela sam iste hlače u kojima sam došla, crnu Guns 'n' Roses majicu i crno-bijelu kariranu trenirku. Za obuću smo našli ormar u hodniku, ali ja sam svoju već uredno posložila u podnožju svoga kreveta. Uzela sam crne Conversice i svu tu odjeću u paketu stavila na krevet.
U sobu mi je nije stavljen namještaj, tako da je sve bilo prazno. Izuzev par polica koje su bile u zidovima, kreveta i ormara, soba je bila sasvim prazna.uz jedne od kutija sa lomljivim stvarima sam izvadila svoje kristalne figure morskih životinja i počela ih nježno slagati na police. Uvijek sam voljela more i morski život, a kad sam pronašla dućan gdje prodaju kristale u obliku tih predivnih stvorova, morala sam ih imati. Kornjače, ribe, dupini, zvijezde, morski konjići... Svi su oni našli svoj komad prostora na dugim drvenim policama. Iako se uvelike razlikovala od naše stare kuće, sa svakim trenutkom sam bivala sve više i više opuštena. Kao da sam tu živjela već godinama a ne satima.
Zidovi sobe su bili prljavo bijeli. Možda tek nijansu tamniji od ormara, a to mi se nije svidjelo. Izvadila sam kist i tempere iz ruksaka i dala si posla. Prvo, ormar. Ukrasila sam ga notama koje su plesala preko cijelog ormara, a preko njegovih vrata su se protezale riječi.: 'A life without music is not a life at all.' Što i je istina, barem po meni. A posebno tada. Muzika mi je značila sve na svijetu i uvijek bih sa sobom nosila mp3 i slušalice. Nisam mogla niti zamisliti dan bez Nirvane ili Red Hot Chilli Pepersa ili Bullet for my Valentine. Život bez rocka bio je besmislen. Život bez glazbe nezamisliv. Kad sam završila sa ormarom, uzela sam ruksak i iz njega izvadila 3 ogromna fascikla. Sve slike, točnije posteri. Svih mogućih rock bendova koje sam slušala. Od Skilleta, pa do Nickelbacka, svi uredno posloženi i spremni na stavljanje na zidove. I to točnim redom. Odozgora prema dolje sam počela lijepiti, tako da je prvi gornji red zauzeo Chester i njegovi bendovi (LP i DBS) a ostale sam nizala kako mi se htjelo. Nisam niti primjetila da je već bilo vrijeme ručka kad sam završila sa prekrivanjem zidova. Anna Tina nam je napravila brzinski ručak. Tjesteninu u umaku od gljiva. Moje najdraže jelo, ali nisam mogla mnogo jesti. Želudac mi se zgrčio iz nekog razloga. Vjerojatno trema zbog prvog dana škole. Ili, da se preciznije izrazim, trema od svježe krvi.
„Bit ćeš odlično.“ Ohrabrivao me Stephan. „Samo se smiri, mitze.“ Mitzke-katze je uvijek bio njegov nadimak za mene. Znao je da ga mrzim, ali zbog toga ga je i izgovarao. Samo sam se nasmijala, jednom duboko udahnula i krenula prema svojoj sobi da uzmem školsku torbu. Nije bilo prerano da krenemo. Još mi je za vrijeme ručka Anna-Tina pokušavala objasniti kako da dođem do škole autobusom, ali nisam uspjela shvatiti. Njihov je plan bio da me prva dva dana voze u školu, dok ne steknem neke prijatelje koji će mi pomoći da se ne izgubim. Obukla sam se brže nego inače i stavila tanak sloj maskare na oči. Čisto toliko da ih malo naglasim. Već su prošle dvije godine odkako su mi doktori rekli da nema potrebe da nosim leće, a i sama sam bila primjetila da vidim sve bolje i bolje. U tom trenutku bih rekla da mi je vid bio savršeniji no ikad. Ali usprkos tome, Anna Tina mi je redovito svaka 2 mjeseca kupovala novu boju leći da imam za mijenjanje. Lakše je objasniti promjenu boje očiju kad zapravo nosiš leće. Ništa drastično, samo u dva smjera zapravo. Smeđe-crvena je uobičajena boja, postaje više smeđa ili više crvena s obzirom na raspoloženje, crna je kad sam ženda, a čisto bijela kad više ne mogu izdržati.
Pogledala sam svoj odraz u zrcalu. Oči su mi bile rubinski crvene. Strah i uzbuđenje. Preko njih sam stavila smeđe leće, tako da se skoro ništa nije primjetilo. Napunjena samopouzdanjem i pozitivnom energijom, uzela sam ruksak i izašla van. Stephan me već čekao u autu, nasmiješen kao i inače i mahnuo mi kroz otvoren prozor. Također sam se plaho nasmijala i ušla u auto na suvozačevo mjesto. torba mi je bila toliko lagana da sam mogla i pješice ići. Jedini problem je bilo (ne)znanje puta. Motor je lagano zabrujao i krenuli smo. Zagledala sam se u zadnji prizor svoje nove kuće. Bila je tako vedrija od one prošle, ali istodobno ne previše vedra. Posebno smo zatražili crnu ogradu i prelakiranje vrata u crnu boju. Za sve osobe koje poznaju vampire, ta bi kuća definitivno bila simbol vampirskog kovena. Zagledala sam se kroz prozor, pokušavajući razmišljati o novoj školi. Odabrala sam smjer hotelijersko-turistički tehničar. Nikad nisam bila baš dobra u kuhanju, a i ovo mi se činilo kao dobro zbog toga što sam imala dosta predmeta. Puno predmeta je značilo da ću dulje vrijeme provoditi u školi i tako bolje upoznati učenike, a možda i otkriti koji je od njih vampir. Koliko sam shvatila po Anna Tininim pričama o toj školi, predmeti se dijele u dvije skupine. Oni opći i praktični. Opći predmeti su oni koje sve škole imaju. Hrvatski i engleski jezik, dva izborna jezika od kojih mi je Anna Tina odabrala francuski i njemački, matematika, biologija zajedno sa ekologijom i vjeronauk ili etika. Izbor je bio dosta težak između ta dva predmeta, ali sam se odlučila za etiku. Samo mi je trebalo da još dobijem stigme. Samo su tri praktična predmeta na mojoj prvoj godini, a to su prehrana, daktilografija i turizam i ugostiteljstvo. Naravno, bio je tu i sat tjelesne kulture, ali on je priča za sebe. Moj najomraženiji predmet. Predivno je kada pola cura ne trenira zbog menstruacije i onda mene dekoncentriraju u radu. Ili još bolje, kada i sama ne treniram pa moram biti s njima. Tih dana je moja žeđ nezamisliva i izlazak iz kuće bez kontaktnih leća nemoguć.
Napokon smo stali pred moju novu školu. Bila je mnogo drugačije od one kakvu sam zamislila u svojoj glavi. Naime, Anna Tina se potrudila da mi ju savršeno opiše, ali ta škola koju mi je ona opisala je izgledala dosta modernije. A ova je izgledala veoma staro. Savršeno. Ušla sam u tu ogromnu ustanovu i pokušala se snaći. Nasmiješena, ali i namrgođena lica su prolazila pored mene gotovo kao da sam nevidljiva. Točno ono na što sam i ciljala. Miris krvi me ošamutio, vjerojatno sam bila u blizini učionice iz biologije i učenici su vadili krv kao zadatak iz prve pomoći. U jednom dijelu hodnika, dva dugokosa dečka su se mlatila šakama i šamarala na sve strane. Iznenađujuće, ja sam bila jedina koja je stala i gledala ih. Svi su ostali prolazili kao da je to nešto što se događa svaki dan. Naravno, i u mojoj prošloj školi je bilo svađanja i tučnjava, ali nikad ovako gadnih. Bojala sam se da ne postane krvavo, jer se onda nebih mogla kontrolirati. Jedan od njih je pao na pod i počeo teško disati, kod se drugi spremao da ga dokrajči.
„Antonio!“ Povikao je glas. Djevojka kratke crne kose sa crvenim pramenovima je stajala do dečka koji je u tom trenutku razočarano spuštao još zgrčenu šaku. Stavila mu je ruku na rame, iako je bio podosta višlji od nje i stisnula ga. Bila je u crno crvenim martama koje su joj davale visinu. A kratka minica na mrežastim čarapama joj je davala duge noge. Dečko je ispustio uzdah i otresao njezinu ruku sa svog ramena. Okrenuo se i pošao dalje hodnikom, jednako namrgođen kao i dečko na podu. Pružila sam mu ruku da mu pomognem da se ustane. Imao je ogromnu šljivu na oku i modrice po rukama. Kosa mu je, usprkos tučnjavi, bila ravna i uredna. Nosio je široke crne traperice, crne čizme i majicu koja je nekoć imala print na sebi, ali ga je prekrio crnim markerom.
„Tenks.“ Rekao je i primio mi ruku. Blago se nasmiješio nakon što sam ga dignula, dignuo ruku u znaku pozdrava i otišao dalje. Cure crveno-crne kose nije bilo nigdje. Zvono je označilo početak nastave. Bilo je samo mjesec i pol do kraja školske godine, tako da sam pretpostavila da ću biti itekako zbunjena na nastavi. Ne zbog njihovog jezika, već zbog toga što sam jednostavno upala iz vedra neba. Prvi razred srednje je onaj u kojemu trebaš naći nove prijatelje i bila sam sigurna da su svi već našli svoje društvo. To me nije brinulo toliko koliko to da su šanse da nađem vampira svake sekunde sve manje i manje. Bila sam u razredu 1. c, a nisam znala niti gdje je prvi sat, niti koga da to pitam. Opazila sam jednu dugokosu plavušu kakoide hodnikom u suprotnom smjeru od mog.
„Hej.“ Uskliknula sam i potrčala prema njoj. Trznula je smeđim očima, misli su joj dotad bile negdje drugdje. „Znaš di 1. c ima prvi sat? Nova sam tu, pa...“ Razvukla je usne prekrivene debelim slojem nježno ružičastog sjajila. Poskočila je na mjestu, pri čemu joj se lagano podigla narančasta lepršava suknjica, i pljesnula rukama. Savršeno uređeni nokti su bili kričavo ružičaste boje, kao i traka koju je nosila u kosi. Pogledavši ju pomnije, imala sam osjećaj da sam opet u Njemačkoj. Uska bijela majica do pupka i nalakirane bijelo-narančaste štikle. Još uz bedževe koje je nosila na torbi preko ramena (Justin Bieber, Lady Gaga i ostala engleska pop smeća) pročitala sam ju u pola sekunde. Obična, čistokrvna šminkerica.
„Onda si u istom razredu kao i ja. Ti si Ingrid Schwarz, zar ne?“ Pitala me, ne skidajući osmijeh sa lica. Kimnula sam sigurno i razvukla blagi osmijeh. „Super! Ja sam Leonarda. Leonarda Karenić.“ Primila me za ruku i, što je brže mogla u tim dvanaestocentimetarskim štiklama, potrčala prema učionici na samom kraju hodnika. Pokucala je na vrata učionice iz koje je dopirao miris krvi. Iste one pokraj koje sam prošla i pomislila na vađenje krvi radi prve pomoći. Skoro sam potpuno zaboravila sam sad kad tad trebala ući u tu učionicu jer sam u torbi nosila knjige za biologiju. Strogi glas je odobrio ulaz i Leonarda je zakoračila u učionicu.
- 12:48 -
subota, 19.03.2011.
1.
„Hrvatska?“ Bio je to prvi put da sam čula za tu zemlju, ali bilo što je bilo bolje od ovoga. Anna Tina i Stephan, moji roditelji, već su bili odlučili da ćemo se seliti. Ali tek su mi zadnji dan rekli da ta država zapravo nije toliko daleko koliko sam očekivala da će biti. Imamo cijelu Europu i Aziju, a oni moraju birati Balkan za odredište.
„Vjeruj mi, bolja je zemlja nego što ti se čini.“ Stephan me pokušavao utješiti svojim opširnim znanjem Hrvatske. Nije mu išlo najbolje, pošto sam tvrdoglavija od njega. „A i Dubrovnik je lijepi grad, na moru je.“ To je sve što je trebao reći. Napokon more. Nakon svih tih godina provedenih u unutrašnjosti Njemačke, u najzabačenijem dijelu Stuttgarta, sama pomisao da ću vidjeti more mi je stavljala osmijeh na lice. Tad sam tek shvatila zašto sam preko zime trebala učiti staro-dubrovački jezik. Ti Balkanski jezici su mi se činili stvarno kompliciranima dok nisam počela ozbiljno učiti.
Uzela sam svoj tamnoplavi kovčeg i izašla iz kuće. Još mi niti sada ta kuća ne nedostaje. Sve je bilo previše starinsko za moj ukus. Ušla sam u naš auto i zatovrila ga. Stavila sam slušalice u uši i ignorirala svijet oko sebe. Zvuk moje najdraže rock pjesme je učinio odlazak još savršenijim. Stavila sam kapuljaču preko glave i podignula koljeno, te stavila ruku na nj. Moj najudobniji način sjedenja. Iz ruksaka u kojemu su bile moje osobne stvari, stvari tipa dnevnik, najdraže knjige, bilježnice i olovke i razno razni papiri, izvadila sam knjigu koju sam počela čitati dan prije. Od Euripida, Medeja. Bolesna knjiga, točno onakve kakve volim čitati. Ne zbog radnje, dobro i radnja je imala znatnu ulogu u tome, ali više zbog načina pisanja. Oduvijek sam voljela čitati knjige, baš iz razloga da proučavam razne načine pisanja. Jer sam se nadala jednoga dana postati velika i vrsna spisateljica. Da moje ime bude na popisu lektira. Da moje knjige čitaju ljudi diljem svijeta. Sebična pomisao? Nimalo. Samo san za koji sam sumnjala da će se ikad ostvariti.
Pogledala sam kroz prozor da vidim jesu li ovih dvoje gotovi sa iznošenjem prtljage. Anna Tina je nosila odjeću u naš auto, a Stephen je u kombi slagao kutije sa krhkim porculanskim posuđem, vazama, slikama, albumima sa starim fotografijama i ostalim malim stvarima koje su naš dom činile posebnim. Vozili smo auto, kombi i kamion za teški namještaj. Jedva su uspjeli ugurati moj televizor unutra, a samo da ga izvade iz kuće je trebalo četvero snažnih mladića. Jedan od njih, Nicolas, vozio je kamion, Stephan je vozio kombi, a Anna Tina je bila u našem autu samnom. Već smo u prvih tjedan dana pakiranja izvadili gotovo sav veći namještaj i posložili stvari iz dnevnog boravka i kuhinje u velike kartonske kutije. Na svakoj kutiji je bio natpis, stvari koje sadržava. Iznenadilo me kada smo potrošili jednu veću kutiju samo na knjige. Ali opet, moramo uvijek biti spremni na sve, tako da je svima nama opća kultura veoma opširan pojam.
Pojačala sam muziku i zagledala se u svoj kućni prag. Još sam tad znala da mi Njemačka neće nimalo nedostajati. Prezirala sam ju. Prezirem ju i dan danas. Nju i sve vezano uz nju. Mladi su opsjednuti njemačkom muzikom koja meni ne paše, stariji brinu samo o poslu, starci i starice te grde ako im staneš na najobičniji cvijetak. Nepodnošljivo. Nisam imala prijatelja u osnovnoj školi. Barem ne pravih prijatelja. Naravno, tu je bilo par dečki koji su bili moje društvo, ali nitko tko je mene razumio i koga sam ja uspjela razumjeti. Jednostavno sam se uvijek zamišljala sa drugačijim društvom. Sa društvom gdje nema onoga što je in, gdje te ne kritiziraju zato što slušaš engleski rock, gdje nisu svi šminkeri i pozeri. Jednostavno nikad nisam u Njemačkoj uspjela naći nekoga tko je kao ja. Da, u cijeloj Njemačkoj. Selila sam se još od malena mnogo puta, po cijeloj državi. Sve to u potrazi za nekime s kim ću se vjenčati. Obiteljska tradicija govori kako mlada mora biti spremna na brak ako želi nastaviti školovanje višeg praga. Pa tako i ja. Bio je samo jedan jedini problem u cijeloj toj priči.
Koliko god putovali i gdje god bismo bili, čekali bismo godinu dana da upoznamo taj grad i njegove stanovnike. Na kraju, zaustavili smo se u Stuttgartu, ali su Anna Tina i Shephan redovito odlazili u druge gradove u potrazi za mojim zaručnikom. Postoji pravilo koje je veoma važno što se zaruka tiče. Moramo biti iste vrste. Što je značilo da sam trebala naći vampira. Kroz tih par godina, ustanovili smo da sam ja jedina nasljednica kovena Njemačke. Nije bio niti jedan jedini vampir unutar našeg terotorija. A to nije bilo dobro. Zato smo se i preselili, kako bismo, točnije, kako bih ja, u drugoj državi pronašla nekoga tko bi bio voljan vratiti se samnom u Njemačku da nastavi zajedno samnom, širiti koven Njemačke. Stephan je dan i noć istraživao nama bliske države i gradove kako bi pronašao gdje je najveća populacija vampira. I ispostavilo se da je to dobri, lijepi, morski, stari grad Dubrovnik.
Otvorila sam prozor da pustim svjež zrak da uđe. Klima u autu je bila pokvarena, ali niti vani nije bilo hladnije nego unutra. Tipičan kasno proljetni dan, sa dodatnom vrućinom. Već tad sam se mogla zamisliti u dobokom moru, kako ronim u novom crnom kupaćem kostimu. A tad sam spustila pogled i snažno se zarumenila. Sramila sam se svoga tijela, iako su mi svi govorili da sam dosta dobro razvijena za svoje godine. Imala sam malene grudi, široke bokove i bila visoka kao kakva sportašica. I usprkos tome što su mi ljudi govorili o ljepoti moga tijela, odbijala sam skinuti bilošto sa sebe, a kamoli dopustiti samoj sebi da me netko vidi u dvodjelnom kupaćem kostimu.
„Ingrid!“ Pozvala me Anna Tina, toliko glasno da sam ju čula i preko muzike. Izvadila sam slušalicu iz jednog uha i do kraja otvorila prozor. Anna Tina je stajala na pragu sa smeđom papirnatom vrečicom u ruci. U njoj je bio moj ručak, pošto je plan bio da stajemo u glavnom gradu Zagrebu na pauzi za objed. Otvorila sam vrata, stavila ruke u džepove od trenirke i laganim korakom došla do nje. Sendviči su još bili topli i praktički sam mogla osjetiti okus preko savršenog mirisa. Još topli i mekani domaći bijeli kruh, svježi pršut i topljena gorgonzola, točno onako kako to volim. Zahvalila sam se, uzela vrećicu i vratila se u auto. Sjela sam i pogledala na sat. I u gotovo istom trenutku, Anna Tina je ušla u auto i uključila motor. Pokret.
Prvi je krenuo kamion kojeg je vozio Nicolas, iza njega je polako vozio Shephen, pazeći na krhkost svega što je u kombiu i na poslijetku je i Anna Tina pritisnula papučicu za gas. Odlučila sam propustiti zadnji pogled na kuću, tad mi je već bilo zlo od nje i samo sam htjela mir. I dobila sam ga. Memorija pjesama bila mi je puna, svaku sam sekudnu uživala u divnim zvucima Chesterova glasa. Linkin Park i Dead by Sunrise činili su najmanje polovicu mog popisa pjesama. Medeja je bila brzo pročitana, pa sam prešla na novu knjigu. Sadako hoće živjeti od Karla Brucknera. Do tad, knjiga je ostala na istom dijelu gdje sam ju ostavila prije godinu dana. I to iz dva razloga. Prvi je bio taj što se u knjizi radi o bombardiranju Hirošime, što znači da je djelo veoma tužno. I sam naslov već ukazuje na tragediju. A drugi razlog je bio dosta jednostavniji. Pisac je nijemac, a jednu stvar koju skoro nikad nisam radila jest čitala njemačku književnost. Ne zato što nije bila dobra, već, naprotiv, zato što mi je i dan danas fantastična.
Vožnja do granice s Hrvatskom je trajala deset sati. A tamo je došlo do blagih komplikacija. Putovnice. Ja sam svoju držala u ruksaku, ali pošto je ruksak bio prepun i drugih stvari, trebalo mi je dobrih 5 minuta prekopavanja da dođem do svoje putovnice. Zatim je došlo do problema što se tiče slike. Bila je slikana još dok sam nosila naočale i imala kratku kosu, a i lice mi je izgledalo dosta mlađe. Tko me nije znao od malena, nikad me nebi prepoznao na toj slici. Davali su mi sve moguće tipove naočala da isprobam, od sunčanih do dioptrijskih, sve kako bi ustanovili da je zapravo svejedno kako izgledam sa naočalama. U licu su mi priznali sa donekle ličim slici, ali je kosa ostala problem. Otpalo je dodatnih petnaest minuta na podizanje moje kose tako da bi izgledala kratka kao na slici. I nakon toga pola sata mukotrpnog četkanja kako bi mi se kosa vratila u prvobitni polozaj.
Kada smo prešli granicu, već je odavno prošlo podne. I Anni Tini i meni je postajalo zlo od gladi, ali smo se samo strpile tih sat vremena da dođemo do najbliže benzinske crpke. U Zagreb smo došli dosta kasnije od planiranog vremena. Stali smo na jednu benzinsku crpku, čiji je simbol bio neobičan orao. Jedan od dva sendviča koja mi je Anna Tina napravila, već sam pojela u autu, nakon što smo prešli granicu, a Anna Tina je pojela tri šnite kruha namazane maslacem i domaćom marmeladom od šipka. Kada smo napokon mogli izaći da protegnemo noge, Nicolas je iz svog prijenosnog hladnjaka izvadio bocu i papirnate bijele čaše i svima nam je natočio hladne limunade. Vani je bilo oko 20°C, što je dosta toplo za taj dio godine. Ali meni nije smetalo. Bila sam u poderanim trapericama, crnim skate tenisicama sa crvenim zvjezdicama na vanjskoj strani, najdražoj crnoj majici sa natpisom jednog rock benda, Breaking Benjamin i gornjem dijelu crne trenirke. Ali kada smo opet ušli u auto bez klime, postalo mi je toliko vruće da sam skinula trenirku, izula tenisice i skuinula čarape te iz Anna Tinine putne torbe izvadila tamno ljubičaste natikače.
Naša je stanka bila veoma kratka, pošto smo bili u ogromnom vremenskom zaostatku. Procjena je bila da ćemo od Zagreba do Dubrovnika putovati oko sedam sati. To je značilo da smo trebali ili noćiti negdje, u nekom hotelu ili se požuriti. Nicolas je već tada skoro napamet znao rutu Zagreb-Dubrovnik, a i bio je vrstan vozač, tako da smo mogli bez problema ubrzati ili skrenuti na sporednu cestu. Naravno, to bismo i napravili da se Stephan nije brinuo za sve te kutije koje je morao prevoziti. Vozio je što je brže mogao, ali to nije bilo dovoljno da stignemo u novu kuću prije ponoći. I donijeli smo odluku. Nicolas je skrenuo na jednu staru cestu, a Anna Tina je pretekla Stephana i nastavila voditi put. Dogovor je bio da će Nicolas voziti što brže može, da stigne u kuću prije nas i smjesti samo krevete u spavaće sobe. A tako i bijaše.
U pola dva ujutro, svi smo umorni od puta legli u svoje krevete na odmor. Nicolas si je dao truda i ponudio ponoći iznositi namještaj barem u prizemlje kuće, a mi smo mu dali da prenoći s nama u kući i idući dan se vrati kamionom u Stuttgart.
- 21:06 -
